MIA PEČNIK: ‘Četiri života ne bi mi bila dovoljna da odsviram sve što želim’
Hrvatska pijanistica Mia Pečnik jedna je od najuspješnijih mladih glazbenica u Hrvatskoj. S 15 je imala debi sa Zagrebačkom filharmonijom i odonda niže uspjeh za uspjehom. Iza ove 22-godišnje studentice Visoke škole za glazbu i ples u Kölnu uspješna je poslovna godina
NACIONAL: Kako ste se odlučili za studij klavira u Kölnu? Što vas je vodilo do te odluke i izbora?
MIA: Svojeg profesora sam upoznala na jednom natjecanju u Leganésu u Španjolskoj gdje sam osvojila prvu nagradu, a on je tada također održao i samostalni koncert. Čula sam ga na tom koncertu i oduševio me svojom interpretacijom, a nakon natjecanja mi je većina članova žirija rekla da sam bila izvrsna, nisu me mnogo negativno kritizirali, a prof. Frölich mi je jedini dao najbolju kritiku koja me jako zaintrigirala i radi koje sam ga pitala drži li negdje seminare. Nakon toga sam se naredne godine prijavila kod njega na seminar u Bresciji u Italiji. Od tada surađujemo, a to je otprilike bilo dvije godine prije studija. Već sam tada primijetila kod sebe veliki napredak, upravo radi njegovih seminara.
NACIONAL: Imate iznimno veliki broj nagrada za svoje godine. Što mislite da je ključno za to, osim, naravno, interpretacije? Težina samog programa koji birate, ali i nastup?
MIA: Natjecanja su jako subjektivna. Ne idem nikada na njih ciljajući prvu nagradu – ili uopće ikakvu nagradu – jer ona ne ovisi samo o meni i mojem programu, kako ga sviram, koliko sam se dugo pripremala, kakav mi je dan, već ovisi i o žiriju; kakve oni imaju ideje, ukus, mišljenja, kako oni gledaju na skladbe koje sviram i kako bi se one trebale interpretirati. Također je važno imaju li oni neke svoje skrivene interese, nastupa li netko od njihovih studenata kao natjecatelj, a jednako tako slušaju li me prvu na rasporedu u devet sati ujutro ili zadnju po redu navečer ili nakon ručka…
NACIONAL: Ovisi li i kakav je međunarodni sastav žirija, je li iz Europe, Rusije, Amerike, Japana, preferiraju li svoje kompozitore?
MIA: Apsolutno da. Tako da je u svakom natjecanju uključeno jako mnogo komponenti i svaki žiri ima s obzirom na sve to drugačije rezultate. Još kao vrlo mlada nikada nisam gledala na natjecanja kao na priliku gdje ću se u negativnom smislu uspoređivati s drugima, već sam na to gledala kao na priliku za nastup i htjela sam svoju tadašnju profesoricu Ivanku Kordić učiniti ponosnom, ali i pokazati program koji sam naučila za to natjecanje.
‘Pokušavam vježbati na instrumentima koji nisu savršeni i naviknuti se i na najgore jer onda znam da sam spremna na sve. Znam da ću se moći prilagoditi’
NACIONAL: To mi se čini kao najzdraviji pristup da se sa svime time nosite.
MIA: Da. Tek sam kasnije toga u potpunosti postala svjesna. I ja mislim da je to stvarno najzdraviji pristup natjecanjima i s time sam već kao jako mlada dobila mnogo iskustva na pozornici.
Dio originalnog članka prenesen je s nacional.hr, u potpunosti ga možete pročitati OVDJE.
Fotograf: Marko Lukunic/PIXSELL; National museum of modern art, Zagreb.